Sve što padne u ovu rijeku umire u roku od nekoliko sekundi, naučnik opisao šokantne scene

Kipuća rijeka teče kroz regiju Mayantuyacu u centralnom Peruu, u provinciji Puerto Inca u pokrajini Huanuco, na istočnoj strani Anda gdje se podnožje ulijeva u sliv Amazone. Narod Ashaninka, koji živi uz njene obale stoljećima, naziva je Shanay-timpishka, što se s njihovog jezika prevodi kao "prokuhana od sunčeve topline", kako je pisao BBC.

Koliko je zapravo vruće

Temperature rijeke mjerio je mali broj naučnih ekspedicija, sistematski počevši od 2011. godine. Najviša pojedinačna temperatura zabilježena u rijeci iznosi 99,1 stepen Celzijusa, izmjerena u termalnom izvoru u najtoplijem bazenu rijeke, piše National Geographic. Najviša prosječna temperatura rijeke zabilježena duž zagrijanog dijela iznosi približno 95 stepeni Celzijusa. Sve što padne u ovu rijeku doslovno umire u roku od nekoliko sekundi. Voda se hladi dok teče nizvodno, spuštajući se sa temperature gotovo ključanja u svom najtoplijem bazenu na sobnu temperaturu rijeke Amazon u roku od nekoliko kilometara od njenog izvora.

Zagrijani dio dug 4 kilometra konstantno je dovoljno vruć da bude smrtonosan za sve što u njega uđe. Geotermalni naučnik Andres Ruzo, koji je proveo više od decenije proučavajući rijeku, opisao je šta je lično svjedočio životinjama koje upadnu u rijeku. "Oči se vrlo brzo kuhaju, poprimajući mliječno-bijelu boju u roku od nekoliko sekundi. Nakon toga slijedi meso", slikovito je objasnio Ruzo. Životinja, za vrijeme koje je potrebno ljudskom posmatraču da registruje šta se dešava, u suštini se živa kuha u vodi u koju je upala, piše IFL Science.

Lokalno stanovništvo koristi vodu iz rijeke, sakupljenu iz hladnijih nizvodnih dijelova, za kuhanje, pripremu čaja i čišćenje, barem onoliko dugo koliko usmena historija ovog područja bilježi. Sama voda, uprkos svojoj temperaturi, izuzetno je sigurna za piće nakon što se ohladi. Hemijska analiza je pokazala da je voda, prema standardima amazonskih vodotoka, neobično bez parazita i patogena koji zagađuju većinu drugih lokalnih izvora vode. Ashaninka su odavno shvatili rijeku kao mjesto iscjeljenja, ali i opasnosti.

Zašto niko nije vjerovao da postoji

Međunarodna naučna zajednica je do nedavno smatrala ovu rijeku legendom. Standardni model tvrdio je da kipuće rijeke postoje samo u blizini aktivnih vulkana. Geotermalna toplina koja ih održava dolazi iz magmatskih komora unutar nekoliko kilometara od površine. Yellowstone, Island, geotermalne karakteristike Novog Zelanda, Japana i Čilea, svi se nalaze direktno iznad aktivnih vulkanskih sistema. Peruanska Amazonija se ne nalazi.

Najbliži aktivni vulkanski centar Šanaj-timpiski udaljen je više od 700 kilometara. Unutrašnjost amazonskog bazena je, geološki gledano, jedno od tektonski najmirnijih područja na Zemlji. Nema magme blizu površine. Nema očiglednog izvora toplote. Prema svakom prethodnom modelu o tome kako geotermalna voda nastaje na temperaturama koje Šanaj-timpiska postiže, rijeka ne bi trebala postojati tamo gdje postoji.

Ruzo, koji je odrastao u Peruu i školovao se za geotermalnog naučnika na Univerzitetu Južni Metodizam u Teksasu, prvi put je čuo za rijeku od svog djeda kao dijete. Sljedećih dvanaest godina proveo je pretpostavljajući da je to legenda. Kada je pokrenuo tu mogućnost sa svojim kolegama doktorantima tokom rada na termalnoj mapi Perua, odgovor je bio jednoglasan. Kipuće rijeke postoje, rekle su njegove kolege, ali su uvijek u blizini vulkana. U centralnom peruanskom Amazonu nema vulkana. Stoga kipuća rijeka ne postoji.

U novembru 2011. godine, Ruzo je otputovao u Mayantuyacu sa svojom tetkom kao vodičem, postao prvi geonaučnik kojem je data šamanska dozvola za proučavanje rijeke i iznio naučni izvještaj koji će na kraju postati njegov TED govor iz 2014. i njegova knjiga o projektu iz 2016. godine. Do tada je rijeka bila poznata lokalnom stanovništvu i nekolicini znatiželjnih putnika, ali nije bila predmet nikakvog održivog naučnog istraživanja. U nju su sumnjale i peruanska vlada, međunarodne akademske institucije i industrija fosilnih goriva, a svi su imali razloga da žele znati da li je geotermalna tvrdnja stvarna, ali nisu uložili resurse da je potvrde.

Šta zagrijava vodu

Trenutno najbolje razumijevanje mehanizma rijeke, izloženo u Ruzovom objavljenom i konferencijskom radu, jeste da se ona zagrijava dubokim hidrotermalnim cirkulacijskim sistemom, a ne bilo kojim lokalnim vulkanskim izvorom. Kišnica koja pada u okolne planine, uključujući moguće i Ande, procijedi kroz rasjedne sisteme u duboku koru. Voda se spušta nekoliko kilometara u temeljnu stijenu, gdje je prirodni geotermalni gradijent zagrijava do temperatura koje se približavaju tački ključanja. Zagrijana voda se zatim vraća na površinu kroz druge rasjedne sisteme u regiji Mayantuyacu, izlazeći na malom broju specifičnih termalnih izvora koji hrane rijeku. Stoga toplina nije magmatska. To je uobičajena pozadinska toplina Zemljine kore, koncentrirana geometrijom rasjeda koja omogućava vodi da se spusti, zagrije i vrati na površinu na istoj lokaciji.

Mehanizam sam po sebi nije neobičan. Duboka hidrotermalna cirkulacija je dobro dokumentovan proces. Ono što je neobično kod Šanaj-timpiske jeste njena veličina. Količina vode koja dopire do površine i temperatura na kojoj izlazi na površinu premašuju sve ostalo što je dokumentovano na nevulkanskom geotermalnom lokalitetu na planeti. Rijeka je, prema trenutnim mjerenjima, najveća dokumentovana nevulkanska geotermalna pojava na Zemlji.

Potpuna naučna karakterizacija sistema ostaje nepotpuna. Ruzova geotermalna analiza objavljena je u zbornicima radova konferencija, u izdanju TED Books iz 2016. godine i u izvještajima Young Explorer Nacionalnog geografskog društva, ali detaljna geohemija i hidrologija izvora rijeke još nisu objavljene u recenziranom naučnom časopisu. Rad se nastavlja.

Šta nam to govori o svemu ostalom

Tim biologa iz laboratorije za biologiju džungle Univerziteta u Miamiju, predvođen postdiplomskim studentom Rileyjem Fortierom i njegovom kolegicom Alyssom Kullberg, 2021. godine prepoznao je da rijeka Shanay-timpishka nudi nešto što nijedna laboratorija ne bi mogla replicirati. Rijeka proizvodi stalni termalni gradijent duž svog toka, s hladnom šumom na jednom kraju i šumom koja raste u tlu koje zagrijava rijeka na drugom. Padavine, vlažnost, hemija tla i fond vrsta su približno isti u svakoj tački duž gradijenta. Mijenja se samo temperatura.

Lokacija je, u suštini, eksperiment prirodnog zagrijavanja koji se proteže preko 9 kilometara dugog pojasa amazonske prašume.

U novembru 2024. godine, Fortier, Kullberg, Ruzo i njihove kolege objavili su svoja prva važna otkrića u recenziranom časopisu Global Change Biology. Mjerili su temperature krošnji i podzemlja duž rijeke na trinaest mjernih stanica tokom cijele godine. Prosječna godišnja temperatura zraka na najhladnijim šumskim parcelama iznosila je od 24 do 25 stepeni Celzijusa. Na najtoplijim parcelama u blizini rijeke, godišnji prosjek bio je od 28 do 29 stepeni Celzijusa, s maksimalnim temperaturama zraka koje su se približavale 45 stepeni Celzijusa. Tim je otkrio da toplije parcele podržavaju približno 11 posto manje vrsta drveća po stepenu zagrijavanja. Sastav preživjelih vrsta pomjerio se prema pionirskim stablima otpornim na toplinu. Šuma je, u najtoplijim dijelovima, bila vidljivo jednostavnija, suvlja i rjeđe obrasla vegetacijom od hladnijih dijelova udaljenih samo nekoliko stotina metara.

Kao što je Fortier naveo u izvještaju Mongabaya, implikacija je direktna. Temperaturni gradijent u Shanay-timpishki je približno ono što se predviđa da će širi amazonski bazen doživjeti u narednih nekoliko decenija pod uslovima kontinuisanog zagrijavanja. Vrste koje su izgubljene na vrućem kraju gradijenta su vrste koje bi, prema objavljenoj putanji, mogle biti izgubljene u mnogo širim područjima Amazone ako globalne temperature nastave rasti.

┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad